Putopisi

“Nagrada Dijana Klarić” Najbolji putopis 2018. Pisma s Camina

 

                                                                                                        Porto,18.07.2017.
Draga Kaya,
Mjesecima smo se pripremale za odlazak na Camino. Tvoj Camino del Norte je završio prije nekoliko dana, a moj Camino Portugues tek počinje. Postoji nešto nestvarno i uistinu lijepo u pripremama za Camino. U meni je još uvijek  prisutan onaj osjećaj sreće i uzbuđenja zbog  odlaska u nepoznato. Prije nekoliko mjeseci neka nevidljiva sila me sve jače i jače vukla i svakim danom sam sve više  bila u planiranju, pripremama. I odjednom sam u rukama držala avionsku kartu do Porta s namjerom da idem u avanturu života, da vidim do koje granice mogu ići i da li imam dovoljno snage u sebi. I evo me na početku ostvarenja mojeg sna. Ali unatoč sreći i uzbuđenju prvi strah od neuspjeha doživjela sam nekoliko minuta prije slijetanja u Porto. Pogled kroz prozor, divim se ljepoti prirode, ali unatoč ljepoti u sebi osjećam grč i strah. Kroz glavu vrtim pitanje kako ću hodati preko svih tih brda i automatski pomišljam ako je možda to ipak malo previše za mene. U tom trenu suze više nisam mogla kontrolirati. Spasio me susret s tobom u Portu. Žao mi je što nije uspio naš plan sa kavom u Portu ali nekako smo naučile da su planovi tu da se mijenjaju, a i zahvaljujući tome naš susret je bio filmski. Kava nije ni zamirisala jer smo se susrele na aerodromu. Moje suze su nekontrolirano tekle, ti si se smijala i cijeli susret je promatračima oko nas izgledao smiješno  nakon tvojeg guranja mene u vlak i time je moja avantura života mogla  početi. Gledala sam kako se vrata vlaka  zatvaraju, osjećala suze na obrazima i čula sam tvoj pozdrav Buen Camino. U tom trenu nisam se više bojala samo hodanja brdima već i samoće. Bez obzira na strahove i brojna pitanja koja su kružila mojom glavom htjela sam  uživati u Portu. Krenula sam laganim korakom od katedrale prema rijeci Douro i uz obalu nekih 6 km do hostela. Čarobni Porto i mirna šetnja uskim uličicama odradili su svoj dio posla za taj dan i umirili moj um. Nepoznati grad i otkrivanje skrivenih ljepota uvijek su lijek za sve rane. Tu sam gdje jesam, točno tamo gdje moram biti. Mislim da moj Put već traje. Danas mi je poklonio radost i tugu, uzbuđenje i mir.
Buen Camino

                                                                                                    Vila do Conde, 19.07.2017.
Draga Mirjana,
Danas rano ujutro dok je cijeli hostel spavao, nakon ludog partijanja prošle noći, jedva sam se izvukla iz kreveta i spakirala svoj ruksak. Za buđenje mi nije bila potrebna kava, razbudilo me uzbuđenje i pomisao što me čeka prvog dana hodanja uz ocean do Vila do Conde. Prvi koraci i po čelu osjećam prve kapi kiše. Za početak će biti dovoljna jakna pomislim, ali uskoro izvlačim i kišnu kabanicu iz ruksaka. Na tren se sama sebi smijem kako čudnim pokretima pokušavam prebaciti kabanicu preko glave i ruksaka. U cijelom procesu oblačenja nije mi pomagao ni vjetar koji mi je uporno bacao kabanicu u suprotnom smjeru. Nisam hodala ni 10 minuta a već sam u potpunosti bila mokra, ljuta na vrijeme, na sebe i svoje kratke ruke kojima sam pokušavala obuzdati kabanicu da ne izgledam kao strašilo. Što u tom trenu nije ni bilo bitno jer sam hodala sama nepoznatim ulicama i tražila žute strelice. Ni jedne jedine strelice nije bilo, no to me nije previše zabrinjavalo jer sam imala najljepši putokaz koji postoji na svijetu, veliko plavetnilo s moje lijeve strane. Ocean i beskrajne pješčane plaže. Nakon nekog vremena unatoč kiši počela sam uživati u ljepoti koja me okruživala. Koraci su bili lagani, nisam osjećala napor. Hodala sam po drvenim pločama uz plažu i u nekim trenucima kada je sunce bilo dovoljno raspoloženo da me zagrije svojim zrakama odmarala sam na plaži. Uživala sam u miru koji me okruživao. Godilo mi je hodati sama, sa svojim mislima i samo slušati škripanje drva ispod vlastitih nogu i laganu pjesmu oceana. Ali možda je današnji dan bio ugodan jer ipak nisam bila sama. Obećala si da ćeš uvijek biti u blizini. Hodala ja po pustinjskim dinama ili uz ocean i kad otkrivam skrivene kutove svijeta ti si kraj mene i zajedno se divimo svijetu i učimo od njega. U daljini se nazirao grad i pretpostavljala sam da je to moje prvo odredište. Izgledalo je jako blizu, ali kad su mi rekli da me čeka još 10 km koraci su postali sve teži. Spora sam i radim prečeste pauze, ali tko bi odolio ovoj ljepoti. Jednostavno ne želim propustiti zvuk valova jer već sutra ću se rastati od oceana i krenuti u unutrašnjost. Draga moja ostani i dalje u blizini jer osjećam da Put priprema brojna iznenađenja.
Buen Camino

Barchelinos,20.07.2017.
Draga Sara,
Poznata sam po organizaciji i detaljnom planiranju putovanja. Ponekad i mene samu ljuti ta organiziranost i ovisnost o dobrom planu. Jedini plan za Camino je bio da plana nema. Prepustit ću se Putu, a putokazi će mi biti žute strelice i školjke. Uvijek mi putovanja prirede nekakvo iznenađenje. Ovog puta iznenađenje je bilo upoznavanje s tobom i to što ti  ipak nisi odustala od planiranja i na neki način si postala moj dobri duh Camina, uvijek u blizini i s dobrom organizacijom smještaja i s pravim riječima potpore kada je bilo teško koračati. Na izlazu iz Vila do Conde sustigla nas je Valentina iz Hrvatske. I tako je naša mala ali vesela družina krenula korak po korak do Barcelosa. Put se mijenja, lagano se penjemo i spuštamo. Štapovi mi puno pomažu i zahvalna sam što sam prije puta imala pripreme pa čak i osvajanje vrha Ivančice. Nakon nekoliko sati hodanja sve sam sporija i trudim se uhvatiti vaš ritam, ali osjećam koliko mi je to naporno. Svaki korak je teži i nikako da vas sustignem. Dogovorena je pauza u malenom selu na vrhu brda. Penjem se po sad već vrućem asfaltu i glavom mi leti samo jedna misao: Gdje ti je pamet bila. Umjesto što se mučiš i pržiš na portugalskom asfaltu mogla si kupiti kartu za Bali i pržiti se na pješčanoj plaži. Selo je pusto, kuća do kuće a vrijeme kao da je stalo. Već skoro na vrhu brda iz jedne kuće izlazi bakica i smješka se. Prilazi ogradi i pruža mi punu vrećicu domaćih svježih naranči i govori mi: Buen Camino. Knedla u grlu i jedva izgovaram obrigada sa suzama u očima, a u srcu osjećam neizmjernu zahvalnost i divim se ljudskoj dobroti. Vjerujem u ljude, vjerujem u dobro u ljudima i s tim mislima uvijek krećem na putovanje. Današnji poklon koji sam primila su obične naranče, neki bi rekli sitnica. Ali takve sitnice čine život onakvim kakav bi on trebao biti, jednostavan i lijep. Ponekad se ono najljepše skriva iza sitnica, u ovom slučaju je to ljudska dobrota. Zaboravljam možda u svakodnevnom životu te sitnice koje život znače, zbog nekog brzog ritma i jurnjave. Ali na Caminu i zbog svoje sporosti doživljavam ih jače nego inače i to me čini sretnom.  I suze su opet tekle niz obraze, ali ovaj put ne zbog boli već zbog osjećaja zahvalnosti. I na tren sam dobila snagu u nogama i lakše osvojila brdo u malom portugalskom selu gdje caruje dobrota. Sretna kao malo dijete viknula sam vam da smo na poklon dobile naranče. Cijedimo naranče za sok koji pruža osvježenje i daje snagu za nastavak Puta. Ta snaga traje jedno vrijeme ali Put je ponovno jači. Počela sam osjećati bol u nogama i samo sam htjela da čim prije stignem. Zadnjim atomima snage nekako sam se dovukla do Barcelinhosa. U prvom albergue nije bilo mjesta pa smo hodale do sljedećeg. Na svu sreću nisu bili u pitanju kilometri već samo nekoliko metara, a odlična stvar je ta što je drugi albergue bio donativo. Ključ se nalazi ispred ulaznih vrata. Same otključavamo i na izlazu zaključavamo vrata. Naravno prije odlaska u kutijicu ubacujemo novce. Jedna spavaonica s 20 kreveta, mala kuhinja, zajednička kupaona i veliko dvorište. I svakog dana isti scenarij pri dolasku u albergue. Priprema kreveta odnosno vreće za spavanje (obavezno špricanje protiv buba), tuširanje, pranje odjeće, odlazak na večeru, lagana šetnja kroz grad. I nakon ugodnog druženja i razgovora s vama, mojim suputnicama, legla sam u krevet i zaspala.
Buen Camino

Vitorino dos Piaes, 21.07.2017.
Dragi tata,
Probudila sam se bez zvonjave budilice u 6h ujutro i pomislila kako ćemo prve krenuti, a kad ono u sobi samo nas tri. Prvi hodočasnici su krenuli oko 3h ujutro jer dan koji je pred nama je naporan. Ali mi odlučujemo prepoloviti kilometre da barem na neki način ublažimo težinu Puta. Ponekad mi je bilo žao napustiti neki grad jer sam doslovno preletjela kroz njega a toliko bi bilo lijepo istražiti skrivene kutke. Jedan od takvih gradova bio je i Barcelos. Osjećala sam neku ugodnu atmosferu i dobru energiju koju mi je Barcelos pružao, ali Put zove i nema vremena za lutanja. Na izlasku iz grada lagano bacam pogled unatrag i šapnem: vratit ću ti se kad-tad. I dalje sam spora i svojim suputnicama govorim da me ne čekaju, da ću ih stići s vremenom jer znam da je i njima teško hvatati moj spori ritam hodanja. Borim se sama sa sobom i teško prihvaćam što sam toliko spora i u cijeloj situaciji mi ne pomaže ni prvi žulj na desnom tabanu kojeg sam dobila trećeg dana hodanja. Pokušavam uživati u prekrasnim krajolicima kojima hodam, većinom su to vinogradi koji su poznati u ovom dijelu Portugala. Teško se prepustiti tom uživanju jer mi to fizička bol ne dopušta. Znala sam da će biti teško, ali tek kada sam se u stvarnosti našla u situaciji da bi najradije odustala, shvatila sam težinu Puta i u što sam se uvalila. Zahvalna sam na podršci koju mi pružaju Valentina i Sara i što me s vremena na vrijeme čekaju na određenim punktovima. Nepoznate osobe u takvim trenucima postale su bliske i uz njihovu podršku prebrodila sam kratkotrajne krize i stigla do odredišta. Danas nam je odredište  bila Casa Fernanda. Predivno obiteljsko imanje i dobra obitelj koja ugošćuje hodočasnike, a ujedno pruža toplinu doma i nezaboravne trenutke. Bajkoviti ulaz u dvorište s velikim vrtom i prekrasnim suncokretima uz stazu. Stigle smo dosta kasno i Fernanda nije bila sigurna da li ima mjesta jer je primila neke rezervacije. Nakon što sam to čula izjavila sam da se ja iz ovog dvorišta ne mičem pa makar morala spavati na otvorenom s četiri luda psa koja trčkaraju okolo naokolo. Tata, ti znaš da su  najveću opasnost na Putu predstavljali psi. Sjećam se da si prilikom mojih dugih hodanja po domaćem kraju dojurio kada me napao pas i obećao da ćeš ako se isto dogodi na Putu, skoknut do Portugala i voziti me u autu. Ali na kraju nekako sam uspjela savladati i taj strah pa nema potrebe da dolaziš u akciju spašavanja. Fernanda je ljubazna i dobra  i nekako nije imala srca odbiti nas i bila je to jedna od ljepših večeri na Caminu. Svijet u malom…Hrvatska, Njemačka, Poljska, Kanada, Portugal. Ukusna domaća pripremljena večera, praznile su se boce domaćeg vina, a kasnije i Porta. Na bolove sam lako zaboravila uz veselo društvo, ples, pjesmu, smijeh. Pitam se od kud čovjek crpi snagu. Danas me Put slomio fizički i psihički, šepajući sam stigla do Casa Fernande ali sva ta pozitivna energija i to zajedništvo dalo mi je snagu za dalje. Totalni stranci, a opet su mi svi bili toliko bliski. Ne odustajem i želim krenuti dalje.
Buen Camino

Ponte de Lima, 22.07.2017.

Draga Valentina,
Susreti i rastanci sastavni su dio Puta. Ponekad hodaš sam, ponekad s nekim dan, dva, sat ili sretneš nekog samo u prolazu, a neki ostaju u lijepom sjećanju unatoč rastancima. Naš zajednički Put je završio jer si ti danas krenula rano ujutro.  Kao iskusna hodočasnica dobra srca ostavila si iza sebe ono što je svakom hodočasniku najviše potrebno; zagrljaj, osmijeh i flaster za žuljeve. Sara je odlučila usporiti ritam hodanja jer ima većih problema sa žuljevima od mene. Danas smo hodale zajedno 15 km i nije bilo žurbe jer albergue je svoja vrata otvorio tek kasno popodne. Lijepo je za promjenu pričati tijekom hodanja. Vrijeme leti brže i koraci su nekako laganiji. Sara se smije i govori mi kako joj paše zvuk mojih štapova…klik, klik, klik. Uvijek znam da je netko iza mene.
U pravu je, jer upravo ta pomisao daje neku dozu sigurnosti jer znaš da je uvijek netko iza i ispred tebe. Nekoliko kilometara prije ulaska u grad ostajem bez vode. Hvata me panika i moram nabaviti vodu jer ne znam kakav teren me čeka tih zadnjih par kilometara. U dvorištu neke kuće sjedi bakica i ja sa svojom bocom ispred ograde mašem i vičem: Bon dia. Aqua, aqua. Upućuje mi samo nezainteresirani pogled i ja okrećem leđa. Pitam se u kojem dijelu Portugala je prestala važiti ljubaznost domaćina. I u tom trenu izlazi iz dvorišta mlađa gospođa sa svježe ubranim voćem, pruža mi voće i uzima moju bocu da je napuni vodom. Buen Camino i osmijeh, a smije se u pozadini i bakica i veselo mi maše. Ne postoji nikakva granica nakon koje nestaje ljubaznost u Portugalu, samo je u nekim dijelovima malo sporija. Ulazak u Ponte de Lima je veličanstven. Put uz rijeku se spaja s velikim perivojem. Na kraju perivoja veliki sajam i zvukovi glazbe na svakom koraku. Čak i na mostu po kojem je grad dobio ime čuju se taktovi klasične glazbe. Iako nisam veliki ljubitelj klasične glazbe, ali ovi taktovi nekako čudno djeluju na mene i moje raspoloženje i najradije bih bacila ruksak i unatoč starim i novim žuljevima zaplesala od sreće, jer sam tu gdje jesam i jer sam sretna. I tako je veselo u cijelom gradu. Gužva i vreva na svakom koraku, a opet osjećam mir.
Buen Camino

Pacos, 23.07.2017.

Draga Ana,
Ponekad u životu potisnem neke teške situacije, ne želim ih se prisjećati jer na površinu ponovno isplivaju bolni trenuci sa kojima se teško nosim. Ali današnji dan ostat će u mom sjećanju zauvijek. Najteži dio Puta, a meni je dodatno svaki korak bio težak i bolan zbog žuljeva koje nisam na vrijeme probušila jer nisam znala i mogla. Većinu dana hodala sam sama kroz šumu, osvajala manje i veće uspone a dodatni teret mi je bila težina ruksaka jer sam nosila veću količinu vode. Osjećala sam umor, bol i jadala sam se sama sebi. Ali nisam si uspjela biti neka dobra potpora. Zbog boli koju sam osjećala moja zainteresiranost za nastavkom Puta bila je sve manja. Stigla sam do nekog mjesta, kojem nažalost ne znam ime, jer nisam imala volje za ništa. Trenutak kada sam izgubila svu snagu i volju za nastavak Puta. Bila sam slomljena i uz glavnu cestu sjela sam na stepenice koje su vodile prema crkvi. Glavu sam naslonila na ruksak i samo sam željela da sve prođe. Ali nije prolazilo i ja sam zapela sama sa sobom usred ničega i kraj nikoga. A čekalo me još 6 kilometara. Pokušala sam se smiriti no bezuspješno. Na Putu sve dolazi u pravim dozama i to u trenucima kada je to najpotrebnije. Sunce kada je hladno, vjetar kada je vruće i poruke potpore dragih osoba. I u tom trenu zazvonio je mobitel i stigla je tvoja poruka: „A river cuts through rock, not because of its power, but because of its persistence.“ I to je bilo to, digla sam se i sljedećih 6 km hodala i plakala. Hvala ti na podršci i tvojoj vjeri u mene i u to da ću uspjeti. Danas sam hodala  10 sati i kad sam stigla do albergua sva prljava i znojna, ostali hodočasnici su me u čudu gledali i pitali da gdje sam do sad. Pa eto me. Nakon večere sjedila sam u dvorištu, promatrala svoja stopala i razmišljala kako ću nastaviti Put u ovakvom stanju. Jedna me Njemica molila da dalje nastavim busom jer to sve skupa ne izgleda dobro. Nije da nisam razmišljala o toj opciji i ništa strašno se ne bi desilo jer ovo je moj Put, moj san i moja želja. I upravo iz tog razloga imam pravo i na odustajanje jer je to moja odluka. Ali baš ta želja da stignem do Santiaga, a nakon današnjeg dana bila je snažnije nego ikad, darovat će mi snagu za nastavak Puta. I ako nastavim dalje polako hodati, stići ću jer tamo moram stići zbog sebe.

Buen Camino

Porrino, 24.07.2017.
Dragi Jeff
Neopisivo mi je drago što sam te imala priliku upoznati jučer u tvom albergue u Pacosu. I neizmjerno sam zahvalna na tvojoj pomoći oko žuljeva. Znaš malo sam se bojala, ali nakon tvoje ispričane priče da znaš što su žuljevi i da si prohodao Camino nekoliko puta, sa sigurnošću sam se prepustila tvojoj „operaciji“. Portugal je ostao iza mene, prešla sam most i rijeku, te zakoračila u Španjolsku i promijenila vremensku zonu. Slušajući tvoj savjet hodala sam u duplim čarapama ali i  nešto bržim korakom nego dan prije. Ali i dalje spora jer me prestigla bakica od 80 godina, koja je ubrzanim korakom koračala prema dućanu. Ulazak u Španjolsku bio je više nego spektakularan. Nakon izlaska iz grada Tui, veliki dio sam hodala uz glavnu cestu što i nije bio neki užitak. Jedva sam dočekala žutu strelicu koja je pokazivala skretanje u šumu. Pjev ptica, šuštanje lišća i lagana staza bez uspona. Melem za sve moje rane. Na izlazu iz šume odmorila sam se u improviziranom vrtnom kafiću za hodočasnike. U daljini se čula glazba i domaćini su mi objasnili da je fiesta i da uskoro počinje vatromet koji će trajati sat vremena. Vatromet usred bijelog dana nije mi imao smisla ali tada je krenulo. Glazba se stišala i samo se čula pucnjava. Vrijeme je bilo da krenem dalje i sve sam se više približavala samom središtu fieste. I ne samo to, morala sam proći točno kraj mjesta gdje su puštali vatromet. Pogled na cestu, a oko mene sve ostaci ispucanih raketa. Pogled prema nebu, a kad ono rakete lete i padaju na sve strane. I nekim čudom u tom trenu više nisam bila spora već sam trčećim korakom krenula prema šumi da se sklonim od napada. Sljedećih sat vremena hodanja kroz šumu nije bilo smirujuće kako to obično bude, već sam se osjećala kao da sam u ratnoj zoni. Pucnjevi raketa odzvanjali su cijelom šumom. I osim što sam se tresla prilikom svakog ispucavanja rakete ni putokazi mi nisu bili naklonjeni ili je to sve bilo zbunjujuće zbog nemira u meni. Žute strelice koje pokazuju ravno, pa jedna pokazuje lijevo, pa desno. Na moju sreću uvijek sam odabrala pravi put i to kroz šume, uz rijeke i potoke i time uspjela izbjeći industrijske zone i hodanje vrućim asfaltom. Iako je bol popuštala, a ja lakše hodala i dalje sam bila spora te sam zbog sve većeg broja hodočasnika u Španjolskoj ostala bez jeftinog smještaja. Hodala sam od vrata do vrata i na kraju se našla u situaciji da bih bila zahvalna kad bih pronašla i komadić slobodnog poda za spavanje, samo da imam krov nad glavom. Iako znam koliko mi je malo potrebno da budem sretna u životu, situacija u kojoj sam se našla i koju sam dublje doživjela, potvrdila mi je da mi uistinu ne treba mnogo. I opet me iznenadila ljudska dobrota koja me spasila od skupog hotela ili spavanja pod vedrim nebom. Granica me odvojila od predivnog Portugala, ali ne postoje nikakve granice koje mogu udaljiti ljude od onih kojima je potrebna pomoć.
Buen Camino

Arcade, 25.07.2017.
Dragi Pepe,
Volim svoje jutarnje rituale prije novih koraka na Putu. Doručak, kava, cigareta i obavezno magnezij. Imam neki svoj ritam i sve se manje ljutim na sebe jer nisam brza kao drugi. Strpljivo prihvaćam sebe i svoje nedostatke. Znam da je Sara ispred mene, da će me vesela skupina Talijana uskoro sustići i da ću sa Giorgiom ili Imogen iz Australije na nekom dijelu Puta popiti kavu. Uvijek je netko bio ispred i iza mene. Drago mi je bilo da su to ljudi koje sam susrela još u Portugalu. Svakodnevno se susrećemo ali na kraju dana svi  završimo u istom albergue u manjim mjestima jer na taj način izbjegavamo gužve u većim gradovima. Tako mi je drago što sam stala u tvojem Arcade, malom mjesto na Atlantskom oceanu. Ljepota gradića vidljiva je već iz daljine. Pogled prema moru i toplina sunca daju mi potrebnu energiju. Ono što me se najviše dojmilo je to da najveća ljepota ovog mjesta ne leži u prirodnim ljepotama, već u dobroti i ljubaznosti domaćina. U to si me uvjerio upravo ti Pepe. Brinuo si se o nama kao o vlastitoj djeci i morale smo obećati da ćemo se nakon tri ili četiri godine vratiti. Na rastanku si nas čvrsto zagrlio i rekao kako ćeš nas čekati da se vratimo i da vjeruješ u naš povratak na Camino. Puno je Peregrina prošlo kroz tvoju kuću, sigurna sam da se više ni ne sjećaš koliko. I nekako me misli vode k tome da možda želiš kupiti još malo vremena da čim duže slušaš hodočasničke priče i da svojom dobrotom i duhovitošću olakšaš teške hodočasničke korake. Slušajući tebe i ja sam poželjela zaustaviti vrijeme jer sve sam bliže završetku svog Camina. Komentirala sam jednom prilikom Giorgi kako je  Camino preletio i ona se samo nadovezala: da, Camino preleti kao i život. I da život je kao i Camino, s usponima i padovima, ispunjen srećom i tugom. Ali bez obzira na sve život je lijep.
Buen Camino

A Portela/Barro, 26.07.2017.

Dragi Peregrino iz Hrvatske,
Krenula sam rano ujutro dok je Arcade sanjao neke lijepe snove. Uske uličice s kamenim kućama i popločena cesta ispred mene. Ne koristim štapove jer njihov zvuk odzvanja te bih u ovoj noćnoj tišini probudila pola grada. Tiho i na prstima prelazim stari kameni most i napuštam Arcade. Sljedećih 12 km hodam sama kroz šumu, polja, uzbrdo i nizbrdo. Prolazim kroz mala sela koja su uglavnom pusta i ne nalazim mjesta za odmor. Više se ne ljutim na uzbrdice već prihvaćam ta penjanja kao svakodnevni uspon prema ljepšem pogledu na svijet. Pauzu za energetsku čokoladicu sam napravila kod kapelice Svete Marte. Tik uz cestu, s dvije kamene klupe ispred. Unutrašnjost je ispunjena toplinom. Na klupi su pečati i odmah vadim svoju hodočasničku putovnicu jer zadnjih 100 km moram skupiti po dva pečata dnevno. Gledam u šarenilo pečata i osjećam zahvalnost na svakom koraku kojeg sam uspjela napraviti na Putu. Ne kupujem hranu u dućanu već ću u Porteli platiti zajedničku večeru. To je bila dobra odluka. Prvo sam se namučila malo da pronađem albergue jer se skreće s puta, ali skupilo nas se već nekoliko i međusobno smo se poticali pa su i ti zadnji koraci za taj dan bili lakši. U Porteli se posebno osjeća taj duh zajedništva na Caminu. Iznenadila me velika slika na zidu sa svim putovima kojima je cilj Santiago de Compostela. Nazivi država, gradova iz svih smjerova i strana svijeta. I u moru tih natpisa moje oči su uspjele uloviti i tvoj potpis. Dragi moj peregrino iz Buzeta lijepo je vidjeti strelicu koja te dovela na ovo mjesto iz Hrvatske. U dvorištu ispred jednokatne kuće s upečatljivim plavim prozorima veliki stol pun ukusne hrane i pića, a za stolom većinom neka nova i nepoznata lica. Totalni stranci, a opet postoji taj Put koji nam je svima zajednički, koji nas povezuje, stvara bliskost i nova prijateljstva. Prije večere molitva za hodočasnike koji su večer prije bilo upravo na ovom mjestu gdje smo mi trenutno i tako će sutra opet totalni stranci moliti za sve nas okupljene za ovim stolom. Suze radosnice teku niz obraze i u sebi osjećam neizmjernu zahvalnost na ovakvim trenucima. Molim i za tebe moj Peregrino iz Hrvatske, da te na svim tvojim putovima prate mir i sreća.
Buen Camino

Pontecesuire, 27.07.2017.

Dragi Javier,
Više ne osjećam bol pri svakom koraku, krize su se smirile. Toliko je lagano hodati da nema potrebe ni za čestim pauzama kao prijašnjih dana. I dalje ne ostajem dulje u većim gradovima jer mi više odgovara mir u selima bez buke. Toliko sam opuštena da ni ne gledam previše na sat i ne pratim previše nazive mjesta. U potpunosti sam prepuštena Putu. Možda i malo previše opuštena jer sam danas trebala hodati samo 20 km ali sam zbog nepažnje prošla kroz Pino gdje me čekao ostatak ekipe. Kad sam primijetila da sam prošla mjesto dogovora, više nije bilo nikakvog smisla vraćati se unatrag, pa sam produžila dodatnih 7 km. I u tih zadnjih 7 km sam se uspjela izgubiti jer umjesto da sam pratila strelice, ja sam veselo prepričavala dvjema djevojkama svoju dogodovštinu. Ostavila sam ih iza sebe i nakon nekog vremena uočila da nema žutih strelica. Nisam se dala smesti i sama sebi sam govorila da ne moram uvijek pratiti znakove. Ponekad je potrebno krenuti i bez putokaza, slušati sebe i istražiti nešto novo. Ali ti si s drugog kraja ulice ipak uočio da nešto nije u redu jer sam vjerojatno izgledala malo zbunjeno i ti si u pravi tren uskočio u pomoć. Imali smo malih prepreka prilikom komunikacije ali zahvaljujući tvojim mimičkim sposobnostima i mojem malom poznavanju španjolskog uspjela sam se vratiti na svoj Put. Možda i nisi svjestan ali tvoja pomoć unijela je dašak svjetlosti i nadu  za buduće korake jer ako se desi da ponekad zalutam uvijek ću se na neki misteriozan način vratiti na pravo mjesto.
Buen Camino

O Faramello, 28.07.2017.
Draga mama,
Da je Camino neko natjecanje danas bih bila najsretnija jer sam baš danas ja bila prva. Najsporija od svih, a nekim čudom ili iskrenije rečeno vlastitom nepažnjom, uspjela sam prestići sve one brze hodočasnike. Ali na Caminu ne pobjeđuješ svoje suputnike već svakim novim korakom uspijevaš iznenaditi i pobijediti samog sebe. Svakim korakom sam sve bliže Santiagu i mogla sam danas produžiti do Santiaga ali kao da na neki način pokušavam usporiti kazaljke na satu jer vjerujem da mi Put još toliko toga može pružiti. Osjećaji su zbunjujući i kad hodam jednostavno poželim da sutra ne završava moj Put. Ali nekako sve u meni i oko mene dobiva neki novi smisao. I sama znaš da je ovo trebala biti samo jedna nova i drugačija putnička avantura. I da, na kraju krajeva dokazala sam sebi da mogu uspjeti. Upoznala sam neku novu i neopisivu snagu u sebi s kojom mogu izdržati apsolutno sve. Znaš mama, moram ti priznati da je moj Put ipak bio puno više od putničke avanture. Tvoja vjera u mene i prije samog odlaska na Put omogućila je da ono najjače i najljepše, za koje nisam ni bila svjesna da postoji u meni, ispliva na površinu i doda mojem životu jedan od najljepših ukrasa. Moj Put se bliži kraju i dijeli mi samo jedan dan hodanja do Santiaga de Compostelo. Put mi je darovao puno više nego što sam željela i  očekivala. Darovao mi je priliku da upoznam sebe u nekom drugačijem svijetu, da napokon otpustim kočnice i oslobodim svoje osjećaje. Pružio mi je zanimljive korake nepoznatim stazama u društvu nepoznatih ljudi i na tren u nepoznatom društvu same sebe. Tvoju ljubav sam osjećala u svakom bolnom koraku ali i u osmijehu na kraju dana.
Buen Camino

Santiago de Compostela, 29.07.2017.

Dragi Santiago,
Ustajem među prvima jer želim čim prije stići do tvojeg grada Santiago de Compostela. Ostalo je zadnjih 13 km. Vani je totalni mrak i prvi dio hodam po asfaltu. Baterija mi pomaže u traženju strelica i samo se nadam da ću do svitanja hodati po asfaltu kroz sela. Ali kroz nekoliko minuta Put me vodi u šumu, a i vrijeme mi više ne ide na ruku pa moram ponovno oblačiti kabanicu kao i prvog dana. Rekli su mi da sam hrabra što idem na Camino i tek sam taj zadnji dan sama sebi priznala da možda i jesam mrvicu hrabra, jer doma ne bih nikad usred mraka hodala sama šumom. Ali danas nije bilo povratka i zastajanja. Hrabrost je isplivala u pravi tren i bila mi je najbolji prijatelj u toj mračnoj i kišnoj šumi. Znam da si upravo ti potaknuo tu hrabrost u meni, isto kao što si me potaknuo i da krenem tebi u posjetu. Zadnje kilometre sam i dalje hodala sama, ali znala sam da moje prijateljice kod kuće prevaljuju svoje kilometre kako bi mi pružile potporu i olakšale zadnje korake. I uz njihovu pomoć stigla sam na trg ispred katedrale, bacila sam ruksak i sjela na pločnik. Stigla sam. Emocije ne mogu opisati riječima. Ali ti znaš što je u mojem srcu. Osjećaj sreće i ponosa, suze radosnice miješale su se s kapima kiše i unatoč gužvi i galami koja se odvijala oko mene, ja sam osjećala mir. Oko mene je odzvanjao smijeh i glasna pjesma. Ali ja sam se okružila mislima i sjećanjima na prevaljene kilometrima. I da, postavila sam pitanje kako sam ipak uspjela. Poklonio si mi odgovor, isto kao što si mi poklonio i o ovaj Put. I na kraju sam sretna jer znam da sam stekla novog vjernog prijatelja koji će me uvijek pratiti na svim mojim putovanjima. Camino te prvo mami i škaklja po stopalima da čim prije kreneš. Kad napokon kreneš pruža ti uzbuđenje zbog brojnih koraka u nepoznato i onda te slomi. Pruža ti fizičku bol i patnju, razveseli te dobrim ljudima i upoznaje te sa svom snagom koja je u tebi. Uči te strpljivosti i prihvaćanju vlastitog nesavršenstva. Na kraju te nagradi suzama radosnicama i vjerom kako je u ovom životu sve moguće. I tiho ti šapuće vrati se, a ti mu sa smiješkom odgovaraš vratit ću se.
Buen Camino

Muxia, 30.07.2017.

Dragi Branimir,
Danas ujutro sam sjedila na krevetu promatrajući Giorgiu kako pakira svoj ruksak jer uskoro kreće laganim korakom prema Finisterre. Pitala sam se kako dalje jer ovo je prvi dan od kad sam krenula da ne idem hodati dalje. Moj Put je završio u Santiagu de Compostela i vrijeme povratka kući je sve bliže. Potrebno je nastaviti dalje, ali u nekom drugom ritmu. Nadam se da ću i dalje hodati u duhu Camina. Zbog nedostatka vremena busom sam krenula za Muxiu s mislima da me tamo na kraju svijeta vjerojatno  čeka najteži dio Puta.
Moja ljubav prema putovanjima me potaknula na razmišljanje o Caminu, a zbog putovanja samog sam se i našla na Caminu. Sada znam da svatko tko prolazi Caminom, pronalazi sebe na Putu. Ja  sam morala hodati jer sam s vremenom shvatila da sam na Putu iz nekih drugih razloga. Došlo je vrijeme da onaj kamen koji sam nosila u ruksaku ostavim tamo na kraju svijeta i da se oprostim. Taj oproštaj je bio moj dodatni teret, a  bol je ponekad bila teža i od fizičke boli koja me pratila. Svakim korakom nije se mijenjao samo krajolik na Putu već sam se i ja mijenjala. Na početku Camina hodala sam zbog sebe, a tek kasnije shvatila sam da hodam i zbog tebe. Da sam svakim korakom bliže kraju svijeta, da ti opet na tren priđem bliže i da se oprostim. Ali zahvaljujući brojnim koracima shvatila sam ono najvažnije i najjednostavnije. Ne moram se oprostiti od ljubavi i sreće, predivnih uspomena. To je dio mene i ti si dio mene, a zahvaljujući tome ja sam osoba kakva jesam. I tamo daleko na kraju svijeta nisam ti rekla zbogom, već sam ti šapnula vidimo se kasnije ljubavi jer vrijeme je za neki novi početak. I tako sam napustila Muxiu s vjerom i nadom, koja mi je bila suputnica u obliku školjke, da sam dovoljno hrabra za nove početke. I vjerujem da će me Put i dalje voditi prema tome korak po korak.
Buen Camino

 

22

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s