Putopisi

Camino Portugues – 3. dio

4
Kapelica sv. Marte

 

Dan 8. – 25 km

Arcade – A Portela/Barro

Rano jutro i Arcade još spava. Uske uličice s kamenim kućama i popločena cesta ispred mene. Ne koristim štapove jer njihov zvuk odzvanja i u ovoj noćnoj tišini bih probudila pola grada. Tiho i na prstima prelazim stari kameni most i napuštam Arcade. Sljedećih 12 km hodam sama kroz šumu, polja, uzbrdo i nizbrdo. Prolazim kroz mala sela koja su uglavnom pusta i nemam gdje napraviti pauzu. Više se ne ljutim na uzbrdice već prihvaćam ta penjanja kao svakodnevni uspon prema ljepšem pogledu na svijet. Pauzu za energetsku čokoladicu sam napravila kod kapelice Svete Marte. Tik uz cestu, s dvije kamene klupe ispred, a unutrašnjost je ispunjena toplinom. Na klupi su pečati i odmah vadim svoju hodočasničku putovnicu jer zadnjih 100 km moram skupiti po dva pečata dnevno. Gledam u šarenilo pečata i osjećam zahvalnost na svakom koraku kojeg sam uspjela napraviti na Putu. Ne kupujem hranu u dućanu već ću u Porteli platiti zajedničku večeru, što je bila dobra odluka. Prvo sam se namučila malo da pronađem albergue jer se skreće s puta, ali skupilo nas se već nekoliko i međusobno smo se poticali pa su i ti zadnji koraci za taj dan bili lakši. I u Porteli se posebno osjetio taj duh zajedništva na Caminu. U dvorištu ispred jednokatne kuće s upečatljivim plavim prozorima veliki stol pun ukusne hrane i pića, a za stolom većinom neka nova i nepoznata lica. Totalni stranci, a opet postoji taj Put koji nam je svima zajednički, koji nas povezuje, stvara bliskost i prijateljstva. Prije večere molitva za hodočasnike koji su večer prije bilo upravo na ovom mjestu gdje smo mi trenutno i tako će sutra opet totalni stranci moliti za sve nas okupljene za ovim stolom. Suze radosnice teku niz obraze i u sebi osjećam neizmjernu zahvalnost na ovakvim trenucima.

5

6

Dan 9. – 27 km

A Portela/Barro – Pontecesuire

Više ne osjećam bol pri svakom koraku, krize su se smirile. Toliko je lagano hodati da nema potrebe ni za čestim pauzama kao prijašnjih dana. I dalje ne ostajem dulje u većim gradovima jer mi više odgovara mir u selima gdje ne postoji buka. Toliko sam opuštena da ni ne gledam previše na sat i ne pratim previše nazive mjesta. U potpunosti sam prepuštena Putu. Možda i malo previše opuštena jer sam taj dan trebala hodati samo 20 km ali sam zbog nepažnje prošla kroz Pino gdje me čekao ostatak ekipe. Kad sam primijetila da sam prošla mjesto dogovora, više nije bilo nikakvog smisla vraćati se unatrag, pa sam produžila dodatnih 7 km. I u tih zadnjih 7 km sam se uspjela izgubiti jer umjesto da sam pratila strelice ja sam veselo prepričavala dvjema djevojkama svoju dogodovštinu. Ostavila sam ih iza sebe i nakon nekog vremena uočila da nema žutih strelica. Nisam se dala smesti i sama sebi sam govorila da ne moram uvijek pratiti znakove. Ponekad je potrebno krenuti i bez putokaza, slušati sebe i istražiti nešto novo. U pomoć mi je uskočio jedan Španjolac i zahvaljujući njegovim mimičkim sposobnostima i mojem malom poznavanju španjolskog uspjela sam se vratiti na svoj Put.

7

8

9

10
Caldas de Reis

 

Dan 10. – 14 km

Pontecesuire – O Faramello

Da je Camino neko natjecanje bila bih u tom trenutku najsretnija jer sam taj dan ja bila prva. Najsporija od svih, a nekim čudom uspjela sam prestići sve one brze hodočasnike. Ali na Caminu ne pobjeđuješ svoje suputnike već svakim novim korakom uspijevaš iznenaditi i pobijediti samog sebe. Bila sam svakim korakom sve bliže Santiagu, osjećaji su me na tren zbunjivali i sve je dobivalo neki novi smisao.

11
Padron

 

12

13

Dan 11. – 13 km

O Faramello – Santiago

Ustajem među prvima jer želim čim prije stići do Santiaga. Ostalo je zadnjih 13 km. Vani je totalni mrak i prvi dio hodam po asfaltu. Baterija mi pomaže u traženju strelica i samo se nadam da ću do svitanja hodati po asfaltu kroz sela. Ali kroz nekoliko minuta Put me vodi u šumu, a i vrijeme mi više ne ide na ruku pa moram ponovno oblačiti kabanicu kao i prvog dana. Rekli su mi da sam hrabra što idem na Camino i tek sam taj zadnji dan sama sebi priznala da možda i jesam, jer doma ne bih nikad usred mraka hodala sama šumom. Ali danas nije bilo povratka i zastajanja. Hrabrost je isplivala u pravi tren i bila mi je najbolji prijatelj u toj mračnoj i kišnoj šumi. Zadnje kilometre sam i dalje hodala sama ali znala sam da moje prijateljice kod kuće prevaljuju svoje kilometre kako bi mi pružile potporu i olakšale zadnje korake. I uz njihovu pomoć stigla sam na trg ispred katedrale, bacila ruksak i sjela na pločnik. Stigla sam. Emocije se ne mogu opisati riječima. Osjećaj sreće i ponosa, suze radosnice miješale su se s kapima kiše i unatoč gužvi i galami oko sebe ja sam osjećala mir.

Sljedeće jutro budim se i sjedim na krevetu promatrajući Giorgiu kako pakira svoj ruksak jer uskoro kreće laganim korakom prema Finisterre. Pitam se što ću ja, jer ovo je prvi dan od kad sam krenula da ne idem hodati dalje. Moj Put je završio u Santiagu i vrijeme povratka kući je sve bliže. Potrebno je nastaviti dalje ali u nekom drugom ritmu. Zbog nedostatka vremena busom krećem za Muxiu.

14

15

16

17

18
Katedrala sv. Jakova

 

19
Santiago de Compostela

 

Muxia – kraj svijeta

Svatko tko mora prohodati Camino naći će se na tom putu. Moja ljubav prema putovanjima me navukla na razmišljanje o Caminu, a zbog putovanja samog sam se i našla na Caminu. I trebala je to biti samo jedna nova i drugačija putnička avantura. Ali s vremenom sam shvatila da sam na Putu iz nekih drugih razloga. Došlo je vrijeme da onaj kamen koji sam nosila u ruksaku ostavim tamo na kraju svijeta i da se oprostim. To je bio moj dodatni teret, a ta bol je ponekad bila teža i od fizičke boli koja me pratila. Svakim korakom ne samo da se mijenjao krajolik na Putu već sam se i sama mijenjala. Na početku Camina hodala sam zbog sebe, a tek kasnije shvatila da hodam i zbog njega. Da sam svakim korakom bliže kraju svijeta, da mu opet na tren priđem bliže i da se oprostim. Ali shvatila sam ono najbitnije i najjednostavnije. Ne moram se oprostiti od ljubavi i sreće, predivnih uspomena. To je dio mene i zahvaljujući tome sam osoba kakva jesam. I tamo daleko na kraju svijeta nisam rekla zbogom, već sam šapnula vidimo se kasnije ljubavi jer vrijeme je za neki novi početak. I tako sam napustila Muxiu s vjerom i nadom, koja mi je bila suputnica u obliku školjke, da sam dovoljno hrabra za nove početke. I vjerujem da će me Put i dalje voditi prema tome korak po korak.

20
Muxia

 

21

Camino te prvo mami i škaklja po stopalima da čim prije kreneš. Kad napokon kreneš pruža ti uzbuđenje zbog brojnih koraka u nepoznato i onda te slomi. Pruža ti fizičku bol i patnju, razveseli te dobrim ljudima i upoznaje te sa svom snagom koja je u tebi. Uči te strpljivosti i prihvaćanju vlastitog nesavršenstva. Na kraju te nagradi suzama radosnicama i vjerom kako je u ovom životu sve moguće. I tiho ti šapuće vrati se, a ti mu sa smiješkom odgovaraš vratit ću se.

Za Branimira…

22

Oglasi

One thought on “Camino Portugues – 3. dio

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s