Putopisi

Camino Portugues – 2. dio

4

Dan 4. – 15 km

Vitorino dos Piaes – Ponte de Lima

Susreti i rastanci sastavni su dio Puta. Ponekad hodaš sam, ponekad s nekim dan, dva, sat ili sretneš nekog samo u prolazu. Neke sretneš na kraju Puta u Santiagu i grlite se kao da se poznajete cijelu vječnost, a neki ostaju u lijepom sjećanju unatoč rastancima. Valentina je krenula rano ujutro i naš zajednički Put je završio. Kao iskusna hodočasnica dobra srca ostavila je iza sebe ono što je svakom hodočasniku najviše potrebno; zagrljaj, osmijeh i flaster za žuljeve. Sara je usporila ritam hodanja jer ima većih problema sa žuljevima od mene. Danas hodamo zajedno 15 km i nema žurbe jer albergue svoja vrata otvara tek kasno popodne. Lijepo je za promjenu pričati tijekom hodanja. Vrijeme leti brže i koraci su laganiji. Sara se smije i govori mi kako joj paše zvuk mojih štapova…klik, klik, klik. Uvijek znam da je netko iza mene. Nekoliko kilometara prije ulaska u grad ostajem bez vode. Hvata me panika i moram nabaviti vodu jer ne znam kakav teren me čeka tih zadnjih par kilometara. U dvorištu neke kuće sjedi bakica i ja sa svojom bocom ispred ograde mašem i vičem: Bon dia. Aqua, aqua. Upućuje mi samo nezainteresirani pogled i ja okrećem leđa. Pitam se u kojem dijelu Portugala je prestala važiti ljubaznost domaćina. I u tom trenu izlazi iz dvorišta mlađa gospođa sa svježe ubranim voćem, pruža mi voće i uzima moju bocu da je napuni vodom. Buen Camino i osmijeh, a smije se u pozadini i bakica i veselo mi maše. Ne postoji nikakva granica nakon koje nestaje ljubaznost u Portugalu, samo je u nekim dijelovima malo sporija. Ulazak u Ponte de Lima je veličanstven. Put uz rijeku se spaja s velikim perivojem. Na kraju perivoja veliki sajam i zvukovi glazbe na svakom koraku. Čak i na mostu po kojem je grad dobio ime čuju se taktovi klasične glazbe. Nije da sam baš neki veliki ljubitelj klasične glazbe, ali ovi taktovi nekako čudno djeluju na mene i najradije bih bacila ruksak i unatoč starim i novim žuljevima zaplesala od sreće, jer sam tu gdje jesam i jer sam sretna. I tako je veselo u cijelom gradu. Gužva i vreva na svakom koraku, a opet se osjeća neki mir.

7

5.

8
Ponte de Lima

 

9

Dan 5. – 28 km

Ponte de Lima – Pacos

Slijedio je dan kojeg ću pamtiti zauvijek. Najteži dio puta, a meni je dodatno svaki korak bio težak i bolan zbog žuljeva koje nisam na vrijeme probušila jer nisam znala i mogla. Većinu dana hodala sam sama kroz šumu, osvajala manje i veće uspone a dodatni teret mi je bila težina ruksaka jer sam nosila veću količinu vode. Osjećala sam umor, bol i jadala sam se sama sebi. Stigla sam do nekog mjesta, kojem nažalost ne znam ime, jer nisam imala volje za ništa. Trenutak kada sam izgubila svu snagu i volju za nastavak Puta. Bila sam slomljena i uz glavnu cestu sjela sam na stepenice koje su vodile prema crkvi. Glavu sam naslonila na ruksak i samo sam željela da sve prođe. Ali nije prolazilo i ja sam zapela. A nisam imala kamo već hodati još 6 km. Pokušala sam se smiriti ali bezuspješno. Na Putu sve dolazi u pravim dozama i to u trenucima kada je to najpotrebnije. Sunce kada je hladno, vjetar kada je vruće i poruke potpore od dragih osoba. I u tom trenu zazvonio je mobitel: „A river cuts through rock, not because of its power, but because of its persistence.“ I to je bilo to, digla sam se i sljedećih 6 km hodala i plakala. Taj dan hodala sam 10 sati i kad sam stigla do albergua sva prljava i znojna, ostali hodočasnici su me u čudu gledali i pitali da gdje sam do sad. Pa eto me. Nakon večere sjedila sam u dvorištu, promatrala svoja stopala i razmišljala kako ću nastaviti Put u ovakvom stanju. Prišao mi je Jeff, vlasnik albergua i rekao da se žuljevi moraju probušiti jer da sutra neću moći napraviti ni koraka. Ako ne mogu ja sama, napravit će to on. Na moje pitanje da li zna što radi odgovorio je sa smiješkom da je on nekoliko puta prohodao Camino i da zna što su žuljevi. Cijeloj „operaciji“ prisustvovala je većina hodočasnika i sve smo obavili uz smijeh. Jedna me Njemica molila da dalje nastavim busom jer to sve skupa ne izgleda dobro. Ali prostora za odustajanje nije bilo. Želja da stignem do Santiaga bila je u tim trenucima najsnažnija i makar ću i dalje hodati polako stići ću, jer tamo moram stići zbog sebe.

10

11

12

6

13

Dan 6. – 26 km

Pacos – Porrino

Portugal je ostao iza mene, prešla sam most i rijeku, te zakoračila u Španjolsku i promijenila vremensku zonu. Taj dan hodala sam u duplim čarapama i nešto bržim korakom nego dan prije ali i dalje spora jer me prestigla bakica od 80 godina, koja je ubrzanim korakom koračala prema dućanu. Ulazak u Španjolsku bio je više nego spektakularan. Nakon izlaska iz grada Tui, veliki dio sam hodala uz glavnu cestu što i nije bio neki užitak. Jedva sam dočekala žutu strelicu koja je pokazivala skretanje u šumu. Pjev ptica, šuštanje lišća i lagana staza bez uspona. Melem za sve moje rane od dan prije. Na izlazu iz šume napravila sam pauzu u improviziranom vrtnom kafiću za hodočasnike. U daljini se čula glazba i domaćini su mi objasnili da je fiesta i da uskoro počinje vatromet koji će trajati sat vremena. Vatromet usred bijelog dana nije mi imao smisla i tada je krenulo. Glazba se stišala i samo se čula pucnjava. Vrijeme je bilo da krenem dalje i sve sam se više približavala samom središtu fieste. I ne samo to, morala sam proći točno kraj mjesta gdje su puštali vatromet. Pogled na cestu, a oko mene sve ostaci ispucanih raketa. Pogled prema nebu, a kad ono rakete lete i padaju na sve strane. I nekim čudom u tom trenu više nisam bila spora već sam trčećim korakom krenula prema šumi da se sklonim od napada. Sljedećih sat vremena hodanja kroz šumu nije bilo smirujuće kako to obično bude, već sam se osjećala kao da sam u ratnoj zoni. Pucnjevi raketa odzvanjali su cijelom šumom. Cijelim putem taj dan putokazi su bili zbunjujući.  Žute strelice koje pokazuju ravno, pa jedna pokazuje lijevo, pa desno. Na moju sreću uvijek sam odabrala pravi put i to kroz šume, uz rijeke i potoke i time uspjela izbjeći industrijske zone i hodanje vrućim asfaltom. Iako je bol popuštala i lakše sam hodala svejedno sam bila spora i zbog povećanja broja hodočasnika u Španjolskoj ostala sam bez jeftinog smještaja. Hodala sam od vrata do vrata i na kraju se našla u situaciji da bih bila sretna i s komadićem poda na koji mogu smjestiti svoju vreću za spavanje, samo da imam krov nad glavom. I opet me iznenadila ljudska dobrota koja me spasila od skupog hotela ili spavanja pod vedrim nebom.

14
Valenca

 

15

16
Rijeka Minho, granica Portugal – Španjolska

 

17
Tui

 

Dan 7. – 24 km

Porrino – Arcade

Bez jutarnjih rituala nisam započinjala hodanje. Doručak, kava, cigareta i obavezno magnezij. Imala sam svoj ritam i sve sam više otpuštala ljutnju na sebe jer nisam brza kao drugi, strpljivo prihvaćala sebe i svoje nedostatke. Znala sam da je Sara ispred mene, da će me vesela skupina Talijana uskoro sustići i da ću sa Giorgiom ili Imogen iz Australije na nekom dijelu Puta popiti kavu. Uvijek je netko bio ispred i iza mene. Drago mi je bilo da su to sve bili ljudi koje sam susrela još u Portugalu. Na Putu bi se mimoilazili, ali na kraju dana svi bismo završili u istom albergue u manjim mjestima jer smo na taj način izbjegavali gužve u većim gradovima. Arcade je malo mjesto na Atlantskom oceanu. Ljepota gradića Arcade vidljiva je već iz daljine. Pogled prema moru i toplina sunca daju mi potrebnu energiju. Ali najveća ljepota ovog mjesta ne leži u prirodnim ljepotama, već u dobroti i ljubaznosti domaćina. U to nas je uvjerio Pepe, vlasnik albergua. Brinuo se o nama kao o vlastitoj djeci i morale smo obećati da ćemo se nakon tri ili četiri godine vratiti. Na rastanku nas je zagrlio i rekao čekat ću vas da se vratite, vjerujem da hoćete. Puno je Peregrina prošlo kroz njegovu kuću, sigurna sam da se više ni ne sjeća koliko. Možda Pepe želi kupiti još malo vremena da čim duže sluša hodočasničke priče i da svojom dobrotom i duhovitošću olakša teške hodočasničke korake. I ja sam u tim trenucima poželjela zaustaviti vrijeme jer sve sam bliže završetku svog Camina. Komentirala sam jednom prilikom Giorgi kako je Camino preletio i ona se samo nadovezala: da, Camino preleti kao i život.

18

19

20
Arcade

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s