Putopisi

Kako cvrčci pjevaju u Iranu?

Kamo vi to idete? Zašto uvijek birate neke opasne destinacije? Pa stvarno je čudno što idete u Iran, ali sretno i pazite na sebe…to je samo dio reakcija sa kojima smo se svakodnevno susretale prije našeg putovanja u daleki i lijepi Iran. Predivan je osjećaj kad pakiraš svoj backpack dan prije polaska. Osjećaj sreće je neopisiv i uzbuđenje je na vrhuncu jer znaš da počinje još jedna putnička avantura. Na vidiku su novi krajolici, nova kultura, drugačiji način života i nova poznanstva. Taj osjećaj daje ti krila i u tom trenu znaš da si na korak ispunjenja još jednog putničkog sna.

U Teheran smo sletjele u noćnim satima i već prije izlaska sa smiješkom smo pokušavale namjestiti marame da prekrijemo kosu, jer sve žene u Iranu uključujući strankinje obavezne su nositi hidžab, odnosno veo ili maramu. Teheran smo silom prilika preskočile i na licu mjesta odlučile direktno krenuti prema Kashanu. Prema legendi upravo su iz Kashana tri mudraca s istoka krenuli posjetiti novorođenog Isusa u Betlehemu. Bili su sljedbenici zoroastrizma. Mi smo u Kashan, najtopliji grad u Iranu, stigle lokalnim autobusom iz kojeg smo se iskrcale usred kružnog toka. I na samom kružnom toku čekao nas je taksi kojeg nam je iz busa dogovarao stjuard. Vozačica taksija bila je žena i ponosno nas je vodila do svog automobila dok su nas ostali taksisti muškarci pokušavali obraditi za vožnju s njima. Krenula je luda i brza vožnja ulicama Kashana i u jednom trenu smo primijetile da se prtljažnik otvorio i da postoji velika šansa da naši ruksaci usred lude jurnjave završe na nepoznatom i vrućem asfaltu grada. Sretno i u kompletu stigle smo do hostela gdje nas je pričekala vlasnica opet žena. Kashan je naš grad. Grad u kojem žive temperamentne žene koje ponosno hodaju ulicama, zarađuju za život poštenim poslom.  I mi smo ponosno hodale vrućim ulicama na 37 stupnjeva. Obučene u duge rukave i hlače sa maramama na glavi, osjećaj je bio kao da je 45 stupnjeva u zraku. Hladovinu i osvježenje najbolje je potražiti na bazaru, mjestu gdje se mogu osjetiti mirisi i okusi istoka. Najbolji način istraživanja bazara je da se opustite i jednostavno izgubite i tek tada se mogu pronaći najzanimljivija mjesta. Kashan je poznat po prekrasnim tradicionalnim kućama iz 19. stoljeća. Kuće pričaju bogatu prošlost jednog vremena sa prekrasnim dekoracijama koje osim isklesanih reljefa u zidovima uključuju brojna ogledalca i stakla. Ljepota koja vas ostavi na tren da stojite otvorenih usta i naprosto se divite ljepoti oko sebe. Spoznaja da ljudska ruka može napraviti nešto toliko divno i očaravajuće ostavlja bez daha. Bogati trgovac tepiha Tabatabei gradio je svoju kuću 10 godina i jedna je od najvećih u Kashanu. Ima 40 soba, 200 vrata, 4 dvorišta od kojih glavno i najveće u središtu ima veliku fontanu. Tabatabei ruku svoje kćeri obećao je drugom trgovcu Borujerdi uz uvjet da izgradi kuću koja će biti dostojna njegove kćeri. Zbog ljubavi nastaju prekrasne građevine koje i dan danas mogu zaslijepiti svojom ljepotom. Zbog velikih vrućina odmor u jednom od najljepših vrtova u Iranu je neprocjenjiv. Vrt Bagh-e Tarikki-ye Fin je klasična verzija perzijskog raja. Poznat je po izvorskoj vodi i u vrtu vas žuborenje vode prati na svakom koraku. Voda u Iranu je pitka. Možete je natočiti nasred ulice. Neponovljivo iskustvo točenja vode doživjele smo upravo u Kashanu na ulici. Dovoljan je pritisak prsta na običnu utičnicu, kao da palite svjetlo i pitka voda za osvježenje teče.

kashan krov
Kashan

 

kashan kolaž
Kuća Tabatabei

 

kashan 1 kolaž
Kuća Borujerdi

 

vrt.jpg
Vrt Bagh-e Tarikki-ye Fin

Iz Kashana smo krenule dalje prema unutrašnjosti Irana s novim prijateljem Georgeom iz Švicarske i Muhamadom koji je bio naš vozač prema 2500 godina starom selu Abyanehu. Muhamad je najviše komunicirao sa Georgeom i on je bio na neki način naša komunikacijska veza sa vozačom jer Muhamad nam se nije direktno obraćao i nekako se držao dosta rezervirano i ozbiljno prema nama ženama na zadnjem sjedalu. Cijela situacija je nakon pola sata vožnje postala smiješna jer je Muhamad shvatio da nam George nije brat, već prijatelj kojeg smo tek nedavno upoznale. Veselju nije bilo kraja i slijedio je ludi tulum za vrijeme vožnje do Abyaneha. Crveno selo sa kućama građenim od materijala koji se uglavnom sastoji od blata i slame. Kuće krase drveni balkoni i drvena vrata. Najveći ukras selu daju žene koje sjede ispred kuća u svojim šarenim tradicionalnim nošnjama i prodaju sušeno voće i jabučni ocat. Na naš zahtjev vozili smo sporijom cestom i usred prekrasnog krajolika ukrašenim planinama na kojima su vidljivi tragovi snijega, pojavilo se polje ruža. Čuđenju nije bilo kraja i na naše iznenađenje Muhamad je zaustavio automobil i počastio nas obilaskom polja gdje su nam se obradovali berači ruža i poklonili nam neopisivo lijepe i mirišljive roze ruže. S najljepšim poklonom u rukama i u jurećem autu u kojem glasno svira kombinacija tradicionalnih zvukova Irana i moderne tehno glazbe, jurimo cestom prema Esfahanu.

Abyaneh.jpg
Abyaneh

 

Kažu da je Esfahan pola svijeta i kad stanete u večernjim satima na drugi najveći trg na svijetu Naqsh-e Jahan shvatite da je Francuski pjesnik Renier bio apsolutno u pravu kad je to izjavio. Ljepota trga je nestvarna, ali ljepotu nadopunjuju ljudi koji u velikom broju u večernjim satima dolaze sa svojim košarama za piknik i uživaju u veselim druženjima na zelenim površinama trga. Naqsh-e Jahan znači slika svijeta i svoju ljepotu može zahvaliti perzijskom šahu Abasu Velikom. Sa svojeg balkona palače na trgu gledao je polo utakmice koje su se u to vrijeme održavale na trgu. Trgovac s bazara nam je ispričao priču da se ispod trga nalazi tunel kojim su žene iz harema kraljevske palače odlazile na molitvu u Sheikh Lotfollah džamiju, odnosno Žensku džamiju. Abas je bio prvi perzijski vladar koji je slao svoje slikare na školovanje u Italiju. I tako je zbog ljubavi prema umjetnosti nastala jedna od najljepših džamija na svijetu. Imam džamija u kojoj prevladavaju prekrasne plave pločice. Trg je okružen bazarom gdje smo ispijajući čaj prisustvovale kupovini tepiha. Kupovina tepiha trajala je sat vremena. Nije ni čudo da toliko vremena potroše na kupovinu jer cijela priča oko proizvodnje tepiha ide daleko u prošlost.  Izrađuju ih od vune i boje prirodnim bojama. Crvenu dobivaju od cvrčaka i nara, narančastu od kore luka, zelenu od šparoga, žutu od šafrana. Šafran je jedan od najskupljih začina na svijetu i čak 80 posto šafrana uzgaja se na području Irana. Koriste ga kao dodatak za svu hranu, pa čak i kao sladilo za čaj. Mi smo se u Esfahanu počastile sa sladoledom od šafrana u obliku srca. Srca su nas pratila na cijelom putu, a kako i ne bi kad su ljudi koje smo susretale bili dobra srca. U večernjim satima sjedile smo u dvorištu hostela i pile bezalkoholna piva voćnih okusa. U razgovor nam se uključio dečko koji radi na recepciji i veli nam da li mi znamo da Hrvati potječu iz Irana. Naravno da znamo, odgovaramo uz osmijeh i on nam kaže pa dobro došle doma.

Esfahan trg.jpg
Esfahan

 

esfahan.jpg
Imam džamija

 

sladoled.jpg
Sladoled od šafrana

 

1.jpg
Bazar u Esfahanu

 

Ono što Iran više od svega čini prekrasnim su ljudi, njihova ljubaznost, znatiželja i dobrota. Ta dobrota je bila vidljiva i kad smo u bus ušle na prednja vrata da kupimo karte i kad smo htjele produžiti do zadnjeg dijela autobusa, jer se žene voze u zadnjem dijelu, naišle smo na pregradu. Zbunjene jer smo ostale u prednjem dijelu sa muškim svijetom čekale smo da vožnja čim prije završi. Međutim  s osmijehom na licu i riječima dobrodošlice oslobodili su nam mjesta i dozvolili nam da sjednemo. Ta perzijska dobrota i ljubaznost najviše nas je očarala u Yazdu. Grad poznat po svili i tkanini, svojim tornjevima koji služe kao klima uređaj. Toranj je dizajniran na način da uhvati vjetar, ohlađuje ga u bazenu vode u prizemlju i na taj način hladi kuću. U Yazd, Božji grad smo stigle na dan velike proslave u Iranu. Slavio se rođendan imama Mehdia i 15 je dana do početka Ramazana. Šijiti vjeruju u Alaha i 12 imama. Samo je dvanaesti preživio i živi u pećini, nevidljiv je oku, ali znaju da je u blizini. Čeka pravo vrijeme da se zajedno s Isusom Kristom pojavi i tada će na Zemlji nastupiti mir i blagostanje. Posebnost ove proslave je da ljudi na ulicama dijele hranu i piće. Šetajući ulicama Yazda na svakom koraku su nas nudili ukusnim slasticama i slatkim pićem. Šerbet koji su nudili je uvijek bio drugačiji. Uglavnom se radi o vodi i puno šećera. Najbolji napitak je bio onaj sa četiri vrste sjemenki kojeg nam je donijela djevojčica od 6 godina. Nasmijala se i ponosno se vratila svojim roditeljima. Svima smo bile zanimljive, zaustavljali su nas, htjeli su se fotografirati s nama i svaki susret je završio sa zanimljivim pričom.

Yazd.jpg
Yazd

 

chak chak kolaž.jpg
Chak Chak

 

Naš simpatični i veseli prijatelj Mustafa bio je odlično društvo tog dana. Na određenim mjestima na cesti nalaze se policijske kontrole i provjerava se svaki automobil. Mi nismo glatko prošli kontrolu, ne znamo da li zbog neispravnosti automobila, nas ili samog Mustafe. Ali njega ništa nije moglo spriječiti da nam priušti nezaboravni izlet, što je u tom slučaju značilo i prekrivanje automobilskih tablica plahtom i vožnju sporednim putevima do najvećeg svetišta zoroastrizma Chak Chak. Zoroastrizam je bila glavna vjera na ovim prostorima prije nego što su Arapi donijeli Islam. I danas najviše zoroastrijaca ima na području Yazda. Radi se o vjeri koja je među prvima vjerovala u nevidljivoga Boga. Ne klanjaju se simbolima i ikonama, već se mole u smjeru svjetlosti. Iz tog razloga u hramovima gori vječna vatra, a bit vjere su dobre misli, dobre riječi i dobra djela. Svoje mrtve nisu pokapali jer to onečišćuje zemlju, nisu ih spaljivali jer to onečišćuje zrak pa su ih nosili na vrh planine gdje su mrtve pojele ptice. Večernja šetnja užurbanim i glasnim ulicama Yazda, ali u zraku se osjeća pozitivna energija i mir. Ugodno druženje sa veselim i dobrim ljudima, za večeru pečena jetrica, piletina, rajčica na štapićima.

hrana

hrana 2.jpg

Sa veselim pogledom prema labirintima ulica najljepšeg grada odlazimo noćnim busom prema Shirazu, gradu ruža, ljubavi, pjesnika, vina. Najbolje i najkvalitetnije vino proizvodilo se upravo u okolici Shiraza. Danas je alkohol zabranjen, vinograde nismo vidjele, ali znamo da u planinama iznad Shiraza postoji hipi selo gdje djevojke ne nose marame na glavi i može se popiti konjak i vino bez straha da te policija ulovi. Iranci imaju izreku da svaki dom mora imati Kuran i djela njihovog najpoznatijeg pjesnika Hafeza koji je upravo rođen u Shirazu. Hafez mu je umjetničko ime i znači onaj tko zna čitav Kuran napamet. Svakog dana zaljubljeni dolaze u vrt gdje se nalazi njegov grob i čitaju poeziju. Najviše od svega ponosni su na svoje vladare Kira i Darija Velikog koji je ostvario Kirov san i izgradio nevjerojatan Perzepolis. Na ulazu u Perzepolis nalazi se 111 stepenica koje ne predstavljaju problem prilikom uspona jer su visoke 10 cm kako bi gosti prilikom dolaska elegantno mogli doći do Vrata naroda i tu se čekalo dopuštenje kralja za ulazak. I mi smo elegantno ušetale u središte Perzijskog carstva, zamišljale palače koje nisu gradili robovi već plaćeni radnici, divile se bogatoj prošlosti i slušale priče o Dariju Velikom i Aleksandru Velikom, kojeg Perzijanci samo zovu Aleksandar Makedonski jer je upravo on zaslužan za kraj jednog veličanstvenog razdoblja. Legenda kaže da je jedne večeri Aleksandar popio toliko vina da je iz bijesa i osvete spalio i uništio Perzepolis. Ali prije toga odlučio je opljačkati Perzepolis i za sve to zlato i srebro trebalo mu je 3000 deva. Zadnji dan provele smo u jednom od najvažnijih svetišta u Iranu, Aramgah-e Shah-e Cheragh. Prije ulaska u džamiju morale smo obući čadore, dobile smo pratnju jer turistima nije dozvoljeno samima šetati, razgledavati i fotografirati. Sjaj unutrašnjosti džamije doslovno zasljepljuje bogatstvom. Svaki mali detalj ukrašen je staklom, ogledalom, zlatom i srebrom. Ali jedna od najljepših džamija koje sam vidjela je Nasir-ol Molk. Izgrađena je prije 100 godina novcima privatne osobe, ali je poklonjena narodu za molitvu. Posebnost je u tome što u jutarnjim satima svjetlost sunca prodire kroz vitraje i ostavlja prekrasne boje na zidovima, stupovima i podu. Mjesto gdje bih mogla sjediti satima, uživati u ljepoti koja nastaje zahvaljujući ljudskoj ruci i prirodi.

perzepolis kolaž.jpg
Perzepolis

 

 

shiraz  kolaž
Aramgah-e Shah-e Cheragh

 

shiraz1 kolaž.jpg
Nasir-ol Molk

 

2

DSC05413.JPG

Putovanje se bližilo kraju i sa kombinacijom tužnog pogleda jer ostavljamo ovu divnu zemlju i sretnog osmijeha jer smo živjele ljepšu priču od one očekivane, vraćale smo se doma ispunjene, zahvalne i sretne. I na kraju svega da li mislim da je ovo bilo čudno putovanje i da li je Iran toliko opasan kako ga se prikazuje? Mogu reći da je ovo bilo posebno putovanje u zemlju gdje žive dobri i ljubazni ljudi sa svojom bogatom prošlošću. Danas kada sjedim doma u svom vrtu i slušam pjesmu naših cvrčaka, osjećam mir i sreću i sjetim se da u Iranu cvrčci drugačije pjevaju, a i tamo samo osjećala neopisiv mir i sreću. A dom je svugdje gdje srce osjeća mir.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s