Putopisi

Jordan

Bliski istok…Jordan. Zabrinuti pogledi, čudne reakcije, pitanja pa čemu ići tamo. Zar vi ne čitate vijesti? Pa to vam baš i nije dobra ideja! Zar vi ne znate da je tamo opasno…bombe,rat. Kad staviš na vagu tuđe reakcije, pitanja i svoje pitanje da li je moguće da se snovi ostvaruju, vaga nekako naglo odskoči i snovi pobjeđuju. Tome dodaš nekoliko mjeseci pripreme, malo odricanja i malo nestrpljivosti do polaska i da san je ostvaren. Nabacile smo osmijeh i slušale svoju intuiciju. Idemo, Jordan nas zove i bilo bi krajnje nepristojno odbiti gostoljubiv poziv.

kolaž amman.jpg
Amman

Rano ožujsko jutro, slijećemo u Amman i čuje se poziv na molitvu…stigle smo. Ozbiljni pogledi carinskih službenika prilikom dobivanja vize. Sve ide polako i sporo, prepuštamo se tom osjećaju. Jutarnje ulice Ammana su puste, tek nekoliko muškaraca oko nas. Bacaju iznenađujuće poglede i osmijehe. Pa zar je moguće da stvarno sve počinje raditi u 9h ujutro? U Jordanu je sve moguće. Nakon neprospavane noći na aerodromu, umornim i pospanim koracima šećemo ulicama tražeći kavu. Na ovim prostorima kuhaju arapsku kavu. Radi se o crnoj kavi sa dodatkom kardamoma koji se smatra trećim najskupljim začinom na svijetu. Treba nam hitno buđenje jer ne želimo propustiti ni trenutak proveden ovdje. Nema kave ovako rano ujutro, ali dobra zamjena je i topli čaj. Ipak smo na Bliskom istoku gdje se više konzumira čaj od kave. I slobodno mogu reći dostojna zamjena kavi. Nismo ni slutile da će nam doručak od prvog dana ukusni falafel, u slijedećim danima postati doručak, ručak i večera. Samo su se mijenjale lokacije, a jelovnik je bio isti jer je naravno to bila najjeftinija opcija. I tada se uspavani grad počeo buditi i dobivati skroz novi izgled. Uspavane ulice pretvorile su se u besplatnu predstavu na otvorenom. Automobili naravno voze ludo,a mi zbunjeno pretrčavamo cestu jer pravila vožnje ovdje ne postoje. Na samim ulicama Ammana moguće je vidjeti svašta od čipkastog donjeg rublja, ukrašenim perjem u raznim bojama, pa do gramofonskih ploča pjevača sa naših prostora. Naletjele smo na antikvarijat kojeg drži čovjek koji je studirao na našim prostorima i zaljubio se u našu glazbu pa prodaje ploče Arsena Dedića, Miše Kovača.

kolaž arsen

Amman se razvio na sedam brda i stalno se penjemo i spuštamo. Druga opcija je taksi koji i nije toliko skup ako si vješt u cjenkanju. Jedini problem je što taksisti ne znaju baš dobro engleski, pa smo na papiriću imale napisane lokacije na arapskom. Kad toga nije bilo hodale smo od jednog do drugog dok nam se nije posrećilo da razumije engleski, da želi voziti u downtown Ammana i da pristane na nama prihvatljivu cijenu. Rainbow street i nije toliko daleko od našeg hostela. Uzimam kartu u ruke i vodim nas prema najpoznatijoj ulici Ammana. Nakon 15 minuta hodanja shvaćamo da sam nas vodila u krug i da smo na istom mjestu od kuda smo i krenule. Ahh, dešava se i najboljima, smijemo se jer nam se to dugo nije desilo, a ja posramljeno kartu prepuštam svojoj putnici koja nas vodi u dobrom smjeru. Ulica prepuna skupih kafića i restorana, skupih automobila iz kojih se čuju zvukovi arapske glazbe. Tu i tamo neki zalutali backpacker jede najpoznatiji falafel u Al-Quds, kojeg je posjetio i sam kralj Abdullah. Pa ako on može posjetiti mjesto gdje jedu backpackeri, odlučujemo i mi posjetiti Muzej kraljevskih automobila kojeg je kralj Abdullah otvorio u čast svojem ocu kralju Husseinu, ljubitelju automobila. Prilikom slikanja u zelenom kabrioletu prilazi nam grupa turista iz Jemena i oduševljeni našom pojavom slikaju nas kao da smo zvijezde na crvenom tepihu.

kolaž amfiteatar
Amfiteatar, Amman
kolaž kuća
Najstarija kuća u Ammanu
kolaž muzej
Muzej kraljevskih automobila

Nakon kombinacije modernog i drevnog Ammana odlučujemo posjetiti Jerash na sjeveru zemlje. Vraćamo se u starorimsko doba, uživamo u šetnji kroz dobro očuvani kompleks koji sadrži veliko bogatstvo toga vremena i dokazuje rimsku moć na ovim prostorima. Duga popločena kolonada, hramovi, amfiteatri. Željne avanture i istraživanja odlučujemo posjetiti i Madabu u kojoj je smještena pravoslavna crkva u kojoj se nalazi karta Svete zemlje u obliku mozaika. Planina Nebo je smještena u blizini. Sveto mjesto na kojem je i sam Mojsije gledao prema obećanoj zemlji u koju nikad nije ušao, već je pokopan na samoj planini. Krštenje Isusa na rijeci Jordan vraća misli u djetinjstvo, u priče o rijeci Jordan koju zamišljam kao veliku i lijepu rijeku. No stvarnost je drugačija jer sama rijeka Jordan izgleda kao blatnjavi potok kojeg doslovno možeš prohodati i eto te na strani Izraela, gdje pričaju iste priče kao i nama. Upravo tu je kršten Isus. Bez obzira na mjesto, jer granice u toj priči nisu bitne, mir koji se osjeća na tom mjestu ne mogu narušiti ni bodljikave žice, ni vojska sa opasnim oružjem. Dan smo završile plutajući u Mrtvom moru. Koliko god pokušavaš plivati u ovom čudu prirode, to je uistinu nemoguće zbog količine soli od 33%. Nakon izlaska iz vode imaš osjećaj da si premazan uljem i definitivno se moraš tuširati jer je koža nakon sušenja bijele boje, sa komadićima soli.

 

Petra…taj stari grad Nabatejaca, a danas jedno od svjetskih čuda i modernih Beduina koji ti pod svaku cijenu žele prodati jahanje konja, magarca, deve. Sve je to navodno besplatno i uključeno u cijenu ulaznice koju stranci plaćaju 500 kn, a lokalni stanovnici 10 kn. Sad već iskusne putnice po arapskom svijetu svjesne smo da kod njih ništa nije besplatno i veliki dio Petre smo prohodale. Uspjele smo savladati i onih 800 stepenica do samostana. Ali najljepši osjećaj je kad hodaš kroz siq nekoliko kilometara i počinješ nazirati najpoznatiju riznicu. Osjećaj koji ti istovremeno tjera suze u oči i osmijeh na lice, da tu smo. Sreći nije bilo kraja. Bez riječi svaka u svojem filmu sjedimo i uživamo u trenutku. Vesela družina djece skakuće naokolo. Darujemo bombone i osjećaj kad vidiš veselje u očima djeteta i sreću na licu zbog jednog slatkiša, vraća te u stanje zahvalnosti što je karta nekim čudom pala tebi na sreću da možeš loviti svoje snove po svijetu. Svoje snove ispunila je i Australka Marguerite koja je sedamdesetih godina odlučila napustiti moderni svijet i udati se za Beduina. Živjela je s njim u pećini i rodila dvoje djece. Zajedno sa Beduinima koji su živjeli svojim mirnim i ispunjenim životom, osamdesetih godina kada je Petra postala zaštićena UNESCO-om, morala je napustiti svoj dom i započeti život na području koje je tadašnja vlada osigurala Beduinima. I danas ona kroz dan sa smiješkom na licu sjedi unutar Petre, prodaje ručno izrađeni nakit, suvenire kao i većina Beduina koji tako zarađuju za život. Danas je na području Wadi Muse sve više žena iz zapadnog svijeta koje zbog ljubavi ostavljaju komfor svojih domova i sretno žive sa svojim Beduinima. Večer provodimo u veselom društvu iz hostela u restoranu Cleopatra iz kojeg imamo pogled na mesnicu ispred koje vise oguljena mesa deva. Pokušavamo ne obraćati pažnju na jedinstveni pogled, ali ni situacija unutar restorana nije bolja. Recimo da bi naša sanitarna inspekcija imala posla preko glave, ali nemir u želucu ne daje nam mira i gostimo se ukusnom i napokon jeftinom hranom.

kolaž petra
Petra
kolaž wadi musa
Wadi Musa

Nakon jutarnje kave na terasi sa koje puca pogled na predivnu i nezaboravnu Petru sjedamo u auto koji nas žestokom brzinom vozi prema pustinji Wadi Rum. Uzbuđene jer nas čekaju dva nezaboravna dana u Dolini mjeseca, noćenje pod zvijezdama. Iskustvo koje se ne može opisati riječima, to je nešto što se jednostavno mora doživjeti. Vožnja džipom kroz pustinju, penjanje po stijenama, pažljivo hodanje kroz uske klance da ne padneš u vodu, upoznavanje pravih Beduina koji su izveli koze na ispašu, a i dan danas žive u ovoj pustinji. Večer u kampu uz vatru, a nebo posuto zvijezdama. Priče o nastanku kraljevine, arapskom ustanku za vrijeme Lawrenca od Arabije, islamu ostavljaju dojam da se radi o narodu koji je prošao teška vremena, ali vjera u Alaha, ljubav prema kralju Abdullahu daje im snage i vjere u bolje sutra. Buđenje u ranu zoru na mjestu gdje vlada tišina, ispijanje čaja uz toplu logorsku vatru. Ovo je nestvarno mjesto gdje sve nestaje i ostaješ sam sa sobom u miru i tišini. Postaješ svjestan ljepote u sebi i oko sebe. Odzvanjaju samo Salemove riječi od prijašnjeg dana da ne postoji mjesto na čitavom svijetu koje bi zamijenilo mir i ljepotu koje Wadi Rum nudi. Čemu tražiti nešto ljepše i bolje kad je i sam Bog stvorio najljepše mjesto na svijetu Wadi Rum.

 

dina

 

U stvarnost nas vraća vožnja autom po prašnjavoj cesti prema Aqabi iz koje lokalnim busom krećemo natrag prema Ammanu. Ali prvo idemo prema Izraelskoj granici. Jordanski carinici nam uzimaju putovnice i mi se šalimo da je to vjerojatno zbog straha da ne bismo prije napustile njihovu zemlju. Topli zagrljaji i pozdravi sa novim prijateljima koji svoju avanturu nastavljaju preko granice, a mi se brzinski vraćamo da ne bismo ostale bez putovnica. Nismo ni slutile da nas čeka najbolja vožnja busom. Naime lokalni autobusi u Jordanu ne kreću po voznom redu, već kada se skupi određeni broj putnika. U našem slučaju polazak se odužio na čekanje od tri sata. I kada smo uspjeli krenuti, stali smo još nekoliko puta jer je dolazilo još putnika. Kartu smo platile, ali dokaz o tome da smo platile nismo dobile. Povjerenje im je na prvom mjestu. U pravilu vožnja između Aqabe i Ammana traje nekih 4 sata, sa jednim odmorom na pola puta. Naša vožnja je trajala nekih sedam sati jer nakon odmora na pola puta došlo je do kvara autobusa, pa su svi muškarci potrčali van i pomagali vozaču kod popravka. Kasnije smo saznale da u Jordanu vozači autobusa moraju ujedno imati i kvalifikacije automehaničara. Pojedinci u autobusu su već na samom početku vožnje zapalili cigarete, ali na ulasku u Amman nismo imale osjećaj da smo u autobusu, već u pečenjari jer su svi putnici pušili. Bilo je to nezaboravno iskustvo i ako ikad krenete na vožnju lokalnim autobusom u Jordanu, pripremite se dobrom količinom vode i hrane jer mi smo navodno još brzo stigle na odredište.

okolica
Okolica Ammana

 

 

Zadnje sate u Ammanu provodile smo u dobrom društvu u hostelu i prisjećale se veselih trenutaka. Za kraj smo popile i ne baš tako ukusni sok od šećerne trske, pojele falafel i uživale u glazbi u Rainbow street. Još jedanput smo imale priliku osjetiti duh Jordana kroz zvukove gitara mladih glazbenika. Mirna i topla večer u društvu dobrih ljudi. Sporim koracima i taktom nepoznate pjesme opraštale smo se svaka na svoj način sa Jordanom. Kapljice kiše na staklu automobila, osmijeh i pozdrav rukom nepoznatog vojnika na ulasku na aerodom. Ukrcavanje u avion se odvijalo tolikom brzinom da se nismo ni snašle i već smo letjele doma. Ali na karti je vidljiva ruta u obliku srca kojom smo prošle, a dio srca ostao je u Jordanu i čuvaju ga Beduini.

DSC04004
Rainbow street, Amman
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s