Putopisi

Prvo solo hvatanje snova u Turskoj

Turkey

Karta…bukirana!

Viza…kupljena!

Hosteli…rezervirani!

Transferi…dogovoreni!

Spremna za prvo solo putovanje. Neopisivi osjećaj kojeg samo putnik prepoznaje. No dva dana prije polaska, mala doze panike javljala se u intervalima…što ako se izgubim, ako se ne budem snašla usred Turske, ako s nikim ne budem razgovarala dva tjedna. Što ako na kraju avanture shvatim da solo putovanja nisu za mene. E, onda sam u problemima. No uzbuđenje je ipak bilo jače od straha kad sam stigla na aerodrom. Backpack na leđima, osmijeh od uha do uha, leptirići u trbuhu i avantura počinje.

Istanbul me po drugi put oduševio. Nevjerojatno da ovo čudo na Bosporu može svaki put oduzeti dah. Gomila ljudi oko mene i tražim kutak za sebe da mogu uživati u čarima ljepotice na Bosporu. Usred Gulhane parka sjedim na terasi sa pogledom na Bospor i pijem čaj. Guštam među lokalnim ljudima, slušam ih i padne mi na pamet da sam možda ipak više trebala gledati turske sapunice jer možda bih se mogla upustiti u zanimljive priče. Nisam mogla vjerovati da sam sama u Istanbulu i stalno mi se vrtjelo po glavi kako su svi komentirali da sam hrabra jer idem solo. Da li je to hrabrost?!?! Mislim da ne. S moje strane je to ljubav!  Straha više nije bilo i zadnji pokušaj da me obori je nestao, jer ljubav je ipak jača.  Pronašla sam neke skrivene ljepote Istanbula za koje nije bilo vremena na prošlom putovanju. Već sam prvu večer upoznala nove ljude i shvatila da neće biti nikakvih problema sa upoznavanjem jer puno ljudi putuje solo, a priče i iskustva zbliže putnike. Svi oni su mi otvorili vrata u novi svijet. Shvatila sam da je samo nebo granica.

Bospor, Istanbul
Bospor, Istanbul

Iz Istanbula sam za Kapadokiju išla noćnim busom. U hostelu sam dogovorila besplatni transfer. Bilo je to dugo putovanje od centra do autobusnog kolodvora, ali pošto je bilo besplatno trebalo je iskoristiti. Uspjela sam se toliko nasmijati i uživala sam u vožnji kroz dijelove grada koje nisam uspjela vidjeti. Prvo su mene utrpali u kombi i tako ja sa vozačem i njegovim pomagačem koji mi pokušava prodati smještaj u Kapadokiji, vožnju balonom i izlete, jurim ulicama Istanbula.  Bez obzira koliko sam se trudila odbijati ga, on je uporniji i uvjerava me da to što sam ja dogovorila i nije tako dobro i povoljno! Ne odustaje on, ali ne odustajem ni ja. U jednom trenu nas je toliko bilo u tom malom kombiju da ljudi nisu imali mjesta za sjedenje. Zaustavljamo  se u agenciji gdje preuzimamo paket i malu stolicu koju stavljaju između vozača i suvozača da čovjek ne stoji,već da sjedne. Ta spontanost i ljubaznost moguća je samo u Istanbulu. Već je pao mrak kad smo ulazili na kolodvor i nisam vjerovala svojim očima kuda nas čovjek vozi, kroz podrume autobusnog kolodvora gdje je smješteno bezbroj radiona. Kao da sam ušetala u scenu nekog mafijaškog filma.  Na peronima, ako se to uopće i može tako nazvati, buseva ima kao u u priči. Ali to je zakon velikih brojeva, jer sa brojem stanovnika Istanbula nije ni čudo koliko kompanija postoji. Nakon cijele procedure oko dobivanja karte i postrojenja prilikom uručivanja karte izlazim van i promatram neviđenu vrevu oko sebe.  Grickam svoje Tuktu kolačiće i čudim se koliko sam smirena dok se vozači svađaju, naguravaju i samo čekam da počnu vaditi pištolje i da akcija počne. Ali na kraju sve dobro završava, ukrcavam se u bus koji ima televizor na sjedalu, stjuarda koji poslužuje kavu, čaj, sok i kekse. Da, takvi su im svi busevi! Dobiješ dašak luksuza bez obzira da li se voziš cijelu noć ili četiri sata. Čak je onaj na kraćoj relaciji bio luksuzniji od noćnog. Sjedila sam sama jer u Turskoj nije dozvoljeno da muškarac sjedi pokraj žene ako nisu u rodu ili bračni par.

DSC04563

Ujutro sam stigla u Goreme, već u prvom trenu sam vidjela da mi paše mir nakon užurbanog Istanbula. Vlasnik hostela dolazi po mene u autu, vozimo se minutu i mislim si kako ga nisam ni trebala zvati jer bih bez problema našla svoju pećinu. Izlete i let balonom dogovorila sam s njim i sve je bilo nestvarno lijepo. Svaki tren proveden u pećini sa prekrasnim dvorištem bio je divan. Trenutno bih sve bih dala da mogu sjediti na onim divanima, piti čaj i čitati knjigu od Malnara. Da, bio je on dobro društvo na mom putu prema istoku. Doživjela sam Kapadokiju hodajući malo sama, malo sa ostalim putnicima iz hostela na izletima. Vidjela koliko je priroda jaka i što je sve u stanju napraviti. Hodala sam krajolikom koji je formiran prilikom vulkansih erupcija prije 30 milijuna godina. Osjećala sam neizmjernu zahvalnost i sreću. Bila sam 70 m ispod zemlje u podzemnom gradu Derinkuyu  i 700 m u zraku sa balonom. Od uzbuđenja prije leta nisam mogla spavati pa sam se digla iz kreveta  i našla sam se u polumračnom dvorištu sa šalicom crne kave. Čekam transfer za balon i mislim si možda sam ipak hrabra. Usred Turske pijem kavu na otvorenom i to sama u 4h ujutro, čekam nepoznatog tipa da me pokupi i odbaci tko zna gdje…ma ne nije to hrabrost, već povjerenje prema ljudima. Prizor balona u pripremi na polju na kojem pasu konji u mraku i onaj osjećaj kad vidiš vatru u balonu i kad ta vatra osvijetli polje i ljepotu Kapadokije, jednostavno je teško opisati riječima.  Ali  od sreće osjećaš žmarce po cijelom tijelu. I onda te ukrcaju u košare koje primaju 22 osobe. Totalno turistički, ali totalno nestvarno i prelijepo. Sretna kao malo dijete, letim i gledam izlazak sunca. U jednom trenu ne znam da li sanjam ili stvarno letim. Osjećam slobodu i mir iznad zemlje. Shvaćam da je sve to stvarnost kad kineskinja pokraj mene počinje vriskati prilikom slijetanja.  Popila šampanjac, dobila diplomu za let balonom i otišla sa osmijehom na licu. Nakon odlaska iz Kapadokije sam razmišljala koliko je sve to skupa smiješno…došla sam u zemlju gdje prevladava islam, a ja sam tri dana u Kapadokiji slušala o kršćanstvu i Isusu. Ali znala sam da me kršćanstvo neće pričekati u gradu prema kojem krećem. Konya. Tamo su me čekali Rumi i derviši!

Kapadokija
Kapadokija

 

baloni

DSC04140

DSC04203.JPG

DSC04308.JPG
Čaj na ručno oslikanom stoliću
nakit.jpg
Ručno izrađene lutke i nakit

Nisam ni znala da Konya ima cca dva milijuna stanovnika i da nitko ne govori engleski. S tim sam se susrela odmah na kolodvoru jer sam jedva kupila kartu za dalje. Progovorila sam i turski kad sam tražila kako doći do centra. Kolodvor je udaljen 10km od centra. Uspjela sam se nekako dogovoriti. Čak su mi dozvolili da se vozim bez karte, ali nisu me uputili na dolmuš koji sam trebala uzeti do centra,već sam završila u busu i naravno kad sam izašla van iz busa, izašla sam na krivoj stanici. I onda sam se izgubila i tražila pravi put. Ispitivala ljude, molila za pomoć i na kraju me jedna djevojka 20 minuta vodila do centra. Nije govorila engleski, a ja više nisam imala snage nositi ruksak na leđima. Sve skupa je trajalo oko sat vremena,  al uspjela sam pronaći smještaj i vlasnika hotela. Gospodin Sami je  bio jedina osoba u Konyi sa kojim sam pričala na engleskom.  A trebalo je nešto jesti i piti u ta dva dana, trebalo je naći derviše, muzej i uspjela sam sve to nekako dogovoriti uz pomoć mimike, ali bitno je da sam uspjela. Zabavno i nezaboravno iskustvo. I da, mogu ponosno reći da sam u Konyi položila test za putnika.  Sami je jako dobra osoba, ljubaznost koja se ne susreće svaki dan. Sjedim i čekam dolmuš za kolodvor i krenuo je poziv na molitvu. Sami se diže sa svog radnog mjesta recepcionera i u prostoru blagavaone koja je smještena tik uz recepciju prepušta se čarima molitve. Nakon toga približava se mom stolu i upita me: My dear friend would you like to have dinner with us! Da nisam sat vremena prije toga pojela slasnu i poznatu pitu, tj tursku pizzu prihvatila bih poziv i uživala u domaćoj hrani sa cijelim osobljem hotela. Unatoč tome donio mi je jabuku koju sam pojela za vrijeme noćne vožnje prema Fethiye. Dobro da nisam zakasnila na autobus jer mi nitko na kolodvoru nije znao objasniti na kojem peronu stoji autobus za Fethiye. I tako ja 10 minuta prije polaska trčim sa ruksakom na leđima gore, dolje, pokušavam na turskom shvatiti gdje autobus stoji. Skužim da je na zadnjem peronu i trčim dok me svi čudno gledaju. Ma naravno da moj bus ne stoji na zadnjem peronu, nego na mjestu gdje više ni nema broja perona. Odahnem jer čim sam sjela, bus kreće prema obali.

konya.jpg
Ulaz u Mevlana kulturni centar, Konya i Rumieva dobrodošlica na hrvatskom
DSC04354.JPG
Mevlana muzej, Konya
DSC04394.JPG
Turska pizza

 

Fethiye sam odabrala jer sam htjela izbjeći Antalyu punu turista. Ali slijedio je šok kada sam stigla u predivan grad Fethiye. Pa zar je moguće da lokalni ljudi u Fethiye govore engleski sa britanskim naglaskom?? U nekim trenucima sam se osjećala kao da sam usred Engleske, a ne Turske. Britancima je to naime hot spot u Turskoj zbog marine u centru grada i okolnih plaža od kojih je najpoznatija Oludeniz. Da ih malo izbjegnem odlučila sam otići na lokalni plac koji je u funkciji jednom tjedno. A kad ono iznenađenje! Sve cijene su izražene u britanskim funtama i sve oko mene turisti koji kupuju fejk torbice. Fethiye je prekrasno mjesto. U biti je to marina sa luksuznim jahtama i ako želiš na plažu moraš otići do susjednih mjesta na kupanje i sunčanje. Imala sam loše sreće sa vremenom. Cijelo vrijeme je padala kiša, pa nisam ni imala priliku za paraglajding koji je navodno najbolji jer se spuštaš sa planine prema plaži Oludeniz. Ali morala sam nešto ostaviti i za drugi put kad se vratim, a vratit ću se sigurno. Otišla sam na izlet da vidim klanac Saklikent. Smrzavala sam se, pa čak i za vrijeme vožnje džipom jer je prokišnjavao. Klanac je bio zatvoren zbog vremenskih uvjeta. Kako zatvoren kad su ljudi izlazili iz njega? Odvojila sam se od grupe nakon što su mi rekli tužnu vijest i za nekih pola sata netko me zove: Vesna, Vesna!!! Želiš li ući unutra?? Ma naravno da želim. Cura iz Ankare koja je bila u mom džipu je zvala vodiča neka me pronađe jer su opet otvorili klanac. Nekim čudom su shvatili, bez obzira što se vremenski uvjeti nisu promijenili, da sad  neće padati kamenje sa stijena pa su otvorili ulaz. I tako ja ponovno trčim uz blatnjavu rijeku, uzimam šljem za glavu i ulazim u klanac.Lijepo i čarobno jutro prije odlaska u Pammukale…Jutarnja kiša i iza brda dolazi sunce. Sjedim na terasi sa pogledom na zaljev i selo u nadi da će uključiti aparat za kavu. Imam vezu za kuhanje kave i on sjeda za moj stol. Uz dvije crne kave  i zanimljive priče primjećujem dugu kakvu nikad u životu vidjela nisam. On se nasmije i veli da je već tu duže vrijeme. Topli stisak ruke, osmijeh i pozdrav…uvijek će ostati čarobno jutro i priča jednog revolucionara i jedne putnice.

fethiye.jpg
Fethiye

 

Jedina strankinja u busu za Denizli. Uz cestu ljudi prodaju jariće i guraju ih u prtljažnike osobnih automobila, muž juri za busom na motoru i vozi ženu na bus koja je zakasnila, a ide u posjet rođacima jer bliži se Kurbam Bajram. U Denizliu mi pokušavaju prodati priče o besplatnom prijevozu do Pammukale, ali nisam više naivna putnica i ne vjerujem da išta daju besplatno. Idem svojim putem, kupujem kartu za noćni bus za Istanbul i tražim dolmuš za Pammukale. Usput sretnem policajca kojeg molim da mi pokaže gdje mogu ostavit ruksak. Nisam se ni snašla a kad ono pijem čaj s njim i on mi priča da ima prijatelja u Bosni, rođake u Bugarskoj. Daje mi informacije za Pammukale i poželi mi lijepi dan. I da bio je to uistinu predivan dan. Ljepota kakvu ne viđaš svaki dan. Prošetala sam selom i došla do prekrasnog prizora i uštipnem se da vidim da li je ipak ovo stvarnost. Da tu sam…izujem svoje putujuće cipelice i vežem ih oko torbe. Hodam bosa po bijelom kamenu, odnosno pamučnom dvorcu, Pamukkale. Termalni izvori oblikovali su ove neobične terase. Sa svih strana zelena polja i usred ničega uzdiže se ovaj dvorac i cijelom krajoliku daje drugačiju sliku, a ja se osjećam kao princeza i imam osjećaj da je cijeli svijet moj.  Ovo je mjesto gdje se mogu kupiti i suveniri  pa tražim  ptičicu u koju se nalije voda pa onda pušeš u nju i ona svira. Uspjela sam pronaći ptičicu i uz to dobila poziv na večeru jer očito da nisam u vezi kad sama putujem Turskom. Uz osmijeh odbijem poziv i krenem svojim putem na ukusnu janjetinu. Nisam ni slutila da me čeka veće iznenađenje od poziva na večeru. Na kolodvoru u Denizli netko viče: Vesna, Vesna…a nad glavom tisuću upitnika, tko me ipak tu pozna. A kad ono moj prijatelj policajac i zove me da dođem u policijsku stanicu na čaj. Obećavam da dolazim. Uzimam svoj ruksak i krećem prema policijskoj stanici, vidim da me ljudi zabrinuto gledaju. Upadam unutra, a kad ono mog prijatelja nema. Unutra dvije uniforme i jedan dečko u civilu. Ne govore engleski i ja objašnjavam da me njihov kolega pozvao na čaj. Oni se smiju, na turskom mi požele dobrodošlicu…holsgeldiniz. Dečko u civilu već kuha čaj, drugi mi daje stolicu i svi se smijemo i gledamo. Dolazi i moj prijatelj i krene priča. On u slobodno vrijeme pjeva i ima gaže, romantična duša. Drugi dečko je bivši vojnik koji je napustio vojsku i prebacio se u policiju, čovjek u civilu im je vozač, a u slobodno vrijeme je model. Šef stanice predan vjeri odlazi na molitvu, a mi imamo pravi party. Nezaboravna večer u društvu dobrih i iskrenih ljudi.  Puštaju mi pjesme, pjevaju na turskom, slikamo selfie sa slikom Ataturka  i na kraju me vesela skupina policajaca ispratila na bus za Istanbul.

pamukkale
Denizli,Pamukkale

policija.jpg

Ujutro dolazim u gužvu i uspijem se nekako izvući iz ludnice na kolodvoru. Sjedim u kafiću ispod Plave džamije, okružena slikama derviša, pijem čaj sa suzama u očima i ne vjerujem da je putovanje došlo kraju. U dva tjedna naučila sam da treba imati povjerenje u ljude jer jedino tak može svijet funkcionirati. I da, solo putovanja jesu za mene i bilo je to putovanje iz snova…spoj modernog i tradicionalnog, uživanje u društvu dobrih ljudi. Imala sam vremena za sebe i uživala sam na svakom koraku. I na kraju svega osjećam veliku ljubav i zahvalnost na svemu. U jedno sam sigurna, a to je ono da ću se vratiti. I na kraju priznajem… možda i jesam hrabra i drago mi je da jesam.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s